Zavjeti
Darivanje zavjetnih darova prati ljudsko društvo od pradavnih vremena. Ukorijenjeno je u svijest puka i Crkva ga također prihvaća. Zavjetni darovi češći su u vrijeme velikih nevolja koje pogađaju čovječanstvo kao što su ratovi, epidemije ili razorne prirodne nepogode. Štovanje svetaca zaštitnika u uskoj je vezi s hodočašćem. U hodočasnička mjesta se obično hodočasti na dan proslave zaštitnika te se ostavljaju zavjetni darovi. Omiljeni lik na zavjetnim darovima je Blažena Djevica Marija kao zaštitnica od svih tjelesnih nevolja te pomoćnica u svim duhovnim i drugim životnim potrebama.
U crkvi Gospe od sedam žalosti su Splićani, okupljajući se redovito na svetim misama, ostavljali naušnice, pribadače, marame, pramenove kose kao zavjetne predmete. Posljednjih godina su se običaji promijenili. Crkva je otvorena samo na Blagdan Gospe od sedam žalosti i na petak uoči Cvjetnice pa se ostavljanje zavjetnih predmeta napustilo. Vjernici su se dosjetili novog načina obraćanja Gospi i na pročelju crkvice su počeli ispisivati zavjete, prošnje i zagovore. Zavjetovati se znači dati obećanje Bogu da će nešto izvršiti ili činiti djela milosrđa, ako Bog njemu osobno ili onome za koga se zavjetuje, učini čudo i napravi po njegovim očekivanjima. U prošnjama, kratkim molitvama, tražimo da Bog, Gospa nešto učine za nas. Zagovori su ustrajne molitve pune vjere u kojima se zauzimamo za drugu osobu kojoj je potreban Božji zahvat u životu. Fasada Gospice je ispisana najviše prošnjama i zazivima od kojih su neki stari i više od 30 godina. Gospa vjerno čuva molitve, ispisane običnom olovkom, upućene Njoj da ih ne ispere kiša ili ne izgrize posolica kako bi nas podsjetile da u životnim nedaćama nikad nismo sami, da s Njom možemo podijeliti i najveću bol.
U kapelici Gospe od Sedam žalosti se osjeća živa i neprekidna veza između Gospe i njenih štovalaca. A tu vezu podržava bol…veliki i duboki onaj bol za nečim posvema izgubljenim, za nečim nenadoknadivim. Bol nijem i mučaljiv što se krije u dušama patnika kojima jedina utjeha ostala je još vjera.
Da, sama Ona kao simbol bola može da pruži utjehe onima za koje utjehe više nema. I stoga je nesretna mati donijela Njoj sitne odrte one postolčiće kljastog svog mezimčeta pa ih objesila uz njenu svetu sliku. Srce ti para pogled na istrošene štake djeteta koje je željelo valjda i ono da prohoda kao i drugi mu vršnjaci – al u naponu mladenačke snage avet smrti ga pokosila. Prelomljena jedna puška godinama već tu visi, nakon što je ucvilila mladu ženu i utrnula joj navijek sreću života.
Ko da pruži utjehe tim nesretnicima kojima nema lijeka njihovim žalostima – ta život leti naprijed, a ta njihova žalost s vremenom će svakome da dojadi. Stoga treba naći neko skrovito utočište gdje će oni svoju tugu da izjadaju. A Gospina bolna slika s patničkim licem s ne jednom već sedam žalosti u srcu, u toj gluhoj tišini kao da na sve te jadnike uvijek spremna čeka (Novo doba 1931).
 |  |
|---|---|
 |  |
 |  |
 |  |
 |  |
 |  |
 |